Seksualno nasilje je prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) iz Izvještaja o nasilju i zdravlju u svijetu 2002. godine “bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga uporaba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba“. Iako takva definicija nije upotrebljiva za pravne svrhe, jedna je od najobuhvatnijih definicija koja naglašava sve osnovne dimenzije problema. Seksualno nasilje je prepoznato i kao oblik obiteljskog nasilja u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji NN 137/09, 14/10, 60/10.

Sukladno Dodatku II. Preporuke Rec(2002)5 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o zaštiti žena od nasilja seksualno nasilje je “svaki seksualni čin počinjen protiv volje druge osobe, uključujući seksualno izrugivanje i zadirkivanje, zurenje, nepoželjne komentare, egzibicionizam, uvredljive telefonske pozive, nepoželjne seksualne prijedloge, prisilno gledanje ili sudjelovanje u pornografiji, nepoželjno dodirivanje, prisilan seks, silovanje, incest, bolan ili ponižavajući seksualni čin, prisilnu trudnoću, trgovinu ženama i njihovo iskorištavanje u industriji seksa”.

Seksualno nasilje spada u dominantne oblike rodno uvjetovanog nasilja, odnosno one vrste nasilja u kojima je u većini slučajeva počinitelj muškarac, a većina žrtava su žene. Rodno uvjetovano nasilje prisutno je u svim dijelovima svijeta bez obzira na kulturu i vrijeme. Žrtve su izložene psihičkom, fizičkom, seksualnom i ekonomskom nasilju te sustavnoj izolaciji koja ih čini još ranjivijima i izloženijima različitim oblicima nasilja.

Rizični čimbenici koji povećavaju opasnost od mogućeg seksualnog nasilja su prije svega spol, to jest rod žrtve, dob, zlouporaba sredstava ovisnosti, ranije životno iskustvo seksualnog ili drugih oblika nasilja.

Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske navodi da su 2011. godine u Republici Hrvatskoj žene žrtve silovanja u 94% slučajeva, od čega djevojke i mlade žene do 22 godine čine 38% žrtava silovanja. (Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Statistički pregled temeljnih sigurnosnih pokazatelja i rezultata rada u 2011. godini)

Čimbenici koji povećavaju vjerojatnost da će muškarac postati seksualni nasilnik mogu biti vezani uz samu osobu, obitelj, ali i društvo u kojem živi. Najčešći osobni čimbenici su: zlouporaba sredstava ovisnosti, seksualne sklonosti koje uključuju nasilje, neprijateljstvo prema ženama, iskustva seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Karakteristični čimbenici vezani za obitelj jesu delinkventna i agresivna ponašanja, nasilna obiteljska situacija te jak patrijarhalni model u obitelji. Od širih društvenih čimbenika važni su neučinkovita policijska i pravna zaštita te visoka opća razina tolerancije prema nasilju protiv žena općenito.

Pitanje rasprostranjenosti seksualnog nasilja karakterizira postojanje iznimno visokih proporcija tamnih brojki, to jest pojava da je broj slučajeva nasilja koji je zabilježila policija vrlo mali u odnosu na stvaran broj slučajeva nasilja. Podaci mnogih svjetskih istraživanja pokazuju kako na jedan prijavljen slučaj silovanja dolazi između 15 – 20 neprijavljenih, dok je za neke manje drastične oblike seksualnog nasilja ta brojka još viša.

Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 2000. do 2010. godine prosječno se prijavi od 461 do 761 kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa. U tom periodu ukupno je prijavljeno 6625 kaznenih djela seksualnog nasilja. Po pitanju kaznenih djela silovanja od 2000. do 2010. godine prijavljeno ih je ukupno 1228, od čega 958 izvršenih i 270 djela u pokušaju. Prosječno se godišnje prijavi između 90 i 150 takvih kaznenih djela.

Broj prijava seksualnog nasilja je, kada ih uspoređujemo s podacima istraživanja, izuzetno nizak, a ovisi o čitavom nizu čimbenika. Neki od razloga neprijavljivanja seksualnog nasilja leže u širokom društvenom kontekstu koji je kontaminiran postojanjem tipičnih mitova i predrasuda vezanih uz seksualno nasilje. Neki razlozi su usko vezani za rad institucija, neki su isključivo osobne prirode, vezani za samu žrtvu.

Mali broj prijava policiji utječe i na rad pravosudnog i kriminalističkog sustava u provođenju postupka, osudu i kaznu počinitelja te na nepostojanje servisa za pomoć žrtvama seksualnog nasilja, kao i na nedostatak terapijskih programa za rad s nasilnicima – silovateljima. Osim toga, mali broj prijava seksualnog nasilja stvara lažni osjećaj da se radi o obliku nasilja koji je iznimno rijedak i ne treba biti u značajnijem fokusu društvenog interesa.

Veći broj prijava pružit će jasniju sliku o rasprostranjenosti seksualnog nasilja u zajednici, o počiniteljima te obrascima ponašanja počinitelja koji su ponovili zločin, ali i dovesti do otvaranja potrebnih servisa za pružanje pomoći žrtvama seksualnog nasilja.